Serbokroatistika na univerzitetima njemačkog govornog područja

 

Razgovaramo sa Snježanom Kordić, istaknutim hrvatskim i njemačkim serbokroatistom, voditeljem studija južne slavistike na univerzitetu u Minsteru (Münster). Na taj treći po veličini univerzitet u Njemačkoj, na kojem (južna) slavistika ima gotovo stoljetnu tradiciju, došla je 1998. kao nasljednik prof. Gerharda Resela (Ressel). Za početak daćemo njene bio-bibliografske podatke koje smo najvećim dijelom preuzeli iz američke enciklopedije Who's Who in the World.

 

Rođena je 1964. u Osijeku, gdje je završila studije serbokroatistike 1988. Radila je prvo u srednjoj školi, zatim od 1990. na fakultetu u Osijeku kao asistent-istraživač za lingvistiku (serbokroatistiku), a 1991. je prešla na Zagrebački univerzitet kao asistent na Katedri za suvremeni hrvatski jezik Filozofskog fakulteta. Suvremeni hrvatski jezik predavala je i na Odsjeku za novinarstvo Fakulteta političkih nauka u Zagrebu. Nakon što je završila postdiplomske studije lingvistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i magistrirala 1992. te obranila disertaciju 1993, prihvatila je poziv da bude sljedeće dvije godine lektor u Njemačkoj, na Slavističkom odsjeku Filološkog fakulteta Rurskog univerziteta u Bohumu (Bochum). 1995. se odlučila za ostanak u Njemačkoj i predala otkaz na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. U Bohumu je kao predavač i kao naučni suradnik Njemačkog udruženja istraživača radila do svog namještenja u Minsteru, gdje je potom i habilitirala.

Njena prva knjiga, sintaktička monografija Relativna rečenica (Zagreb 1995), doživjela je veći inostrani uspjeh od bilo koje druge lingvističke knjige objavljene u Hrvatskoj. O tome svjedoče recenzije u brojnim lingvističkim časopisima kako slavenskih zemalja (od kojih su dvije objavljene u Srbiji - u JF i u ZMSFL) tako i zapadnoevropskih (npr. u Velikoj Britaniji, Njemačkoj), a i na drugim kontinentima (u Sjedinjenim Američkim Državama, Australiji, Novom Zelandu). Takav odjek širom svijeta potakao je britansko-njemačkog izdavača Lincom Europa da objavi tu knjigu u njemačkom prijevodu Der Relativsatz im Serbokroatischen (München 1999). Isti izdavač upravo je publicirao i njenu drugu monografiju Wörter im Grenzbereich von Lexikon und Grammatik im Serbokroatischen (2001), kao i, nešto ranije, njenu deskriptivnu gramatiku Serbo-Croatian (1997). Istovremeno s gramatikom objavila je i udžbenik za napredne Kroatisch-Serbisch: ein Lehrbuch für Fortgeschrittene mit Grammatik (Hamburg 1997). Brojne naučne članake, koje je u svojim počecima pretežno objavljivala u Hrvatskoj, u novije vrijeme najčešće publicira u inostranim časopisima i zbornicima, a u Hrvatskoj je prisutna prvenstveno kao autorica iscrpnih i izuzetno negativnih kritika novih hrvatskih udžbenika, gramatika i monografija u zagrebačkom časopisu Republika od 1997. na ovamo. Ovome možemo dodati još jedan podatak koji na svoj način govori o Snježani Kordić: ona je prvi i do sada jedini hrvatski lingvist koji je nakon posljednjeg rata sudjelovalo sa svojim referatom na Naučnom sastanku slavista u Vukove dane u Beogradu, i to u dva navrata – 1996. i 1998. godine.

 

LA: Na koliko univerziteta u zemljama njemačkog govornog područja (Njemačka, Austrija, Švajcarska) danas postoji serbokroatistika, da li je na nekim univerzitetima promijenjena u samo srbistiku ili u samo kroatistiku? Koliki je prosječan broj studenata (južne) slavistike i kakvo je stanje slavistike generalno u Njemačkoj?

 

SK: Njemačka slavistika uživa ugled u svijetu kao ni jedna druga slavistika iz neke neslavenske zemlje, a čak ima i mišljenja da je jača i od bilo koje slavistike neke slavenske zemlje. Koliko god se s takvom tvrdnjom mnogi ruski filolozi ne bi složili, činjenica je da npr. Međunarodni slavistički komitet prilikom određivanja koliko mjesta će pojedina zemlja dobiti za držanje referata na svjetskom slavističkom kongresu dodjeljuje jednak (najveći) broj mjesta (60) i Rusiji i Njemačkoj. Takav status je njemačka slavistika dobila, osim zbog svoje veličine, i zbog svojih dosadašnjih postignuća na ovom području kao i zbog bogate tradicije u izučavanju slavenskih jezika, s kojima je u neposrednom dodiru i kroz povijest i danas. U zemljama njemačkog govornog područja serbokroatistika postoji na 38 univerziteta, i to ili kao glavni studij ili kao sporedni studij (u oba slučaja pod nazivom „južnoslavenska filologija”) ili tako da se na pojedinoj slavistici nude samo jezični kursevi (lektorati). Toj brojci može se dodati i ne mali broj kurseva ovog jezika koje nude pojedine ustanove izvan univerziteta (npr. Volkshochschule). Nedavno je njemački lingvist Bernhard Gröschel proveo službenu anketu o statusu serbokroatistike na univerzitetima njemačkog govornog područja. Od 38 odgovorilo mu je 35 univerziteta, i ni na jednom od njih serbokroatistika nije sužena na samo srbistiku ili samo kroatistiku. Detaljniji uvid u tu anketu može se vidjeti u njegovoj knjizi Serbokroatisch vs. Serbisch - Kroatisch - Bosniakisch: Hintergründe, Verlauf und Folgen des Sprachenschismas auf dem Balkan, koju bi trebao do kraja ove godine objaviti Lincom Europa u Münchenu. Kao ilustraciju koliki je prosječan broj studenata serbokroatistike na univerzitetima u Njemačkoj mogu navesti stanje na dva slavistička odsjeka na kojima sam radila i koji su međusobno udaljeni nepunih sat vremena vožnje. Među 650 upisanih studenata slavistike u Bochumu (ta slavistika je po broju upisanih studenata ujedno najveća u Njemačkoj) odnosno 450 u Münsteru, broj upisanih studenata južne slavistike kretao se od 30 do 60. Kad se kaže „južna slavistika” treba znati da se tu u stvari radi samo o serbokroatistici jer bugaristika, slovenistika, a o makedonistici da se i ne govori, potpuno su sporadične pojave na njemačkim univerzitetima. Takav status serbokroatistika zahvaljuje i tome što jezično područje koje ona obuhvaća broji 18 miliona govornika. Kad bi se usitnila u nekoliko mini-filologija, izvjesno je da bi svaka od njih doživjela sudbinu ostalih balkanskih mini-jezika. To je još jedan od razloga zbog kojih lingvističke radove raznih autora, bez obzira gdje su objavljeni, kategoriziram i referiram za Bibliographie Linguistique/Linguistic Bibliography stalnog međunarodnog komiteta lingvista, gdje sam suradnik za južnoslavenske jezike, pod jednim naslovom: 15.2.2.4. Serbo-Croatian/Serbo-croate.

 

LA: Možete li nam nešto reći o Vašim iskustvima u radu sa studentima, po čemu se studije u Njemačkoj razlikuje od studiranja na južnoslovenskim prostorima, kako su organizovane studije u Njemačkoj? Kako je kod studenata u Minsteru primljena smjena voditelja južne slavistike?

 

SK: Posljednje pitanje moralo bi se postaviti samim studentima. Ono što mene posebno raduje je to da se broj studenata serbokroatistike nakon mog dolaska u Münster ušesterostručio, u čemu vidim priznanje dobrom timskom radu s drugim münsterskim kolegama profesorima koji također pokrivaju južnoslavensko područje, a i dobrom radu lektora koji studentima drže jezične vježbe u pripremnom dijelu studija. Studij u Njemačkoj se dosta razlikuje od studija na južnoslavenskim prostorima. Studenti su u prosjeku nešto stariji pa možda zbog toga i ozbiljniji i savjesniji. Gotovo je pravilo da uz studij i rade, barem povremeno, da bi osigurali svoju materijalnu egzistenciju. Studij nije pretrpan predmetima koji se moraju polagati i nije toliko usmjeren na stjecanje općeg znanja jer se podrazumijeva da su studenti takvo znanje stekli u srednjoj školi. Umjesto toga studenti se temeljito bave pojedinim naizgled uskim područjima koja se nude u tekućem semestru, npr. čitav jedan semestar izučavaju samo zavisne rečenice ili glagolska vremena, i svakako su onda bolje upućeni u to od studenata koji studiraju neki filološki smjer u Zagrebu ili Beogradu. Tako organiziran studij je zahtjevniji za profesore jer moraju svakog semestra nuditi nove teme, dok u južnoslavenskim zemljama profesori često desetljećima ponavljaju istu temu. Uvjeti studiranja (tehnička opremljenost, biblioteke) nisu ni usporedivi s uvjetima studiranja na južnoslavenskim prostorima. Pravilo je i da se istovremeno studira nekoliko različitih studija: tri ili više, npr. serbokroatistika, medicina i sinologija. Trećina studenata slavistike su stranci, što daje dodatnu kontrastivnu notu na predavanjima jer u diskusijama na predavanjima studenti često uspoređuju temu o kojoj se govori sa stanjem kakvo je u njihovom materinskom jeziku. Za razliku od npr. situacije u Zagrebu, gdje sam i na jednom i na drugom fakultetu držala predavanja pred 150 studenata, u Njemačkoj je kvantiteta zamijenjena kvalitetom. Ovdje se svaki student zna po imenu, komunikacija profesor-student prije je razgovor ravnopravnih nego predavanje eks katedra kakav je slučaj kod mnogih starijih profesora u Zagrebu. Stoga je i ispitni postupak bitno drugačiji – dok je prolaznost po ispitnim rokovima koje sam davala u Zagrebu iznosila 5%, u Njemačkoj je rijetkost da netko padne na ispitu, što nikako ne znači da studenti mogu završiti studij, a da ne steknu znanja predviđena studijem, naprotiv.

 

LA: Budući da ste osnovali međunarodnu e-mail tandemsku mrežu za učenje jezika i bili njen koordinator nekoliko godina, možda nam možete nešto reći o svojim iskustvima u korištenju novih medija kao što je internet prilikom učenja stranog jezika?

 

SK: Radi se o učenju jezika u tandemu sa strancem, i to tako da vi pomoću e-mail pisama podučavate stranca svoj materinski jezik, a on vas njegov materinski jezik. Prilika je to za studente da imaju neposredan kontakt s izvornim govornikom jezika koji uče. International E-Mail Tandem Network ima funkciju da povezuje zainteresirane, što čini besplatno i uspješno već desetak godina za zaista mnogobrojne jezike, npr. za francuski-njemački, engleski-japanski, njemački-poljski. U mrežu je uključen veliki broj ljudi. Moja želja bila je da uključim i srpskohrvatski u tu mrežu. Nažalost interes za to su pokazali samo germanisti u Zagrebu, dok je odaziv germanista u Beogradu izostao, vjerojatno zbog loše tehničke opremljenosti. Prema riječima zagrebačkih i mojih bochumskih studenata učenje jezika u tandemu bilo je vrlo korisno za obje strane, što sam i sama mogla zapaziti jer su oni studenti koji su se uključili u mrežu ubrzanije usvajali jezik, a neki su se sa svojim tandemskim partnerom toliko sprijateljili da su se kasnije i uzajamno posjećivali. O toj tandemskoj mreži sam pisala u časopisu Strani jezici 25/1–2 (1996), str. 94–96. Trenutno je smjena lektora u Bochumu pa ne znam hoće li novi lektor nastaviti koordinirati mrežu, ali za zainteresirane mogu navesti direktnu e-mail adresu na koju se mogu obratiti: [email protected] ili adresu tandemskih posrednika: [email protected]

 

LA: Kakav je odnos pojedinih studijskih smjerova unutar slavistike? Kakvu perspektivu imaju studije južne slavistike u okviru njemačke slavistike?

 

SK: Ne treba posebno napominjati da slavistiku najvećim dijelom čini rusistika. Zato se očekuje od svih profesora slavistike da su u prvom redu rusisti. Uz poznavanje ruskog jezika potrebno je da svaki profesor zna još neki slavenski jezik. Odlasci u zemlju čiji se jezik uči smatraju se neophodnima za dobro usvajanje jezika, a jedina slavenska zemlja u koju se moglo putovati bez problema prije je bila SFRJ, pa su se desetljećima slavisti odlučivali da im drugi slavenski jezik bude srpskohrvatski jezik. Pored toga bilo je i neposrednog jezičnog kontakta u samoj Njemačkoj zbog imigracije iz južnoslavenskih prostora, tako da se lako uvijek moglo doći do izvornih govornika. I u istočnoj Njemačkoj je slavistima SFRJ bila posebno zanimljiva jer su nju smatrali jedinom „zapadnom” zemljom u koju su mogli putovati, pa su se mnogi istočnonjemački slavisti također odlučivali za srpskohrvatski. Zbog toga su brojni zapadnonjemački i istočnonjemački slavisti postali čak u prvom redu serbokroatistima, a tek potom rusistima, što se može vidjeti po njihovim objavljenim radovima, koji se gotovo isključivo bave serbokroatistikom. Svemu tome se može zahvaliti zlatno doba serbokroatistike u Njemačkoj, koje danas postaje prošlost zbog više razloga. Nakon što se istočni blok raspao, slavenske zemlje su postale otvorene za Nijemce, a i Njemačku svakim danom preplavljuje sve veći broj istočnih i zapadnih Slavena. Gotovo da se ne može više prošetati ulicom, a da se ne čuje neki slavenski jezik. Nakon ruskog, u prednji plan dolaze slavenski jezici zemalja s kojima Njemačka neposredno graniči: poljski i češki. Srpskohrvatski tako pada na posljednje mjesto, a ratovi na Balkanu i zahtjevi nacionalnih filologija za cijepanjem samo potenciraju zamiranje interesa njemačkih univerziteta da i dalje nude studijski smjer južne slavistike. Nove generacije njemačkih slavista uopće se ne bave više južnom slavistikom. Početkom 70-ih godina bio je bum njemačke ekonomije, i u to vrijeme se odjednom otvorio veliki broj slavistika u Njemačkoj. Tada zaposleni profesori, koji su najvećim dijelom bili i serbokroatisti, odlaze sada u penziju, zbog čega se upravo odvija najveća smjena generacija u povijesti njemačke slavistike. Očekivalo bi se da će se interes Njemačke za slavistiku nastaviti, pogotovo zbog političkih promjena u slavenskim zemljama kao i masovnog useljavanja Slavena u Njemačku i zanimanja samih Nijemaca za slavenske zemlje, što se odražava i u kontinuiranom porastu studenata slavistike, ponekad i preko 10% u jednoj godini. Međutim, politika razmišlja drugačije. Politika, koja je i otvorila toliko slavističkih odsjeka 70-ih godina kako bi zapadna Njemačka bila što bolje upoznata s ideološkim protivnikom – istočnim blokom, u okviru kojeg je bio i jedan njen dio – danas više ne strepi od mogućeg sukoba i ovako brojnu slavistiku vidi kao relikt hladnog rata. Zbog toga ovu smjenu generacija vidi kao priliku za masovno zatvaranje slavističkih odsjeka u Njemačkoj. Neki njemački slavisti u svojim protestnim člancima u novinama, npr. prof. Gerhard Birkfellner, ovo što se danas događa sa slavistikom uspoređuju s valom gašenja slavistike 30-ih godina za vrijeme naci-režima, ali razlozi za sadašnju pojavu sličnih razmjera ipak su druge prirode. Kao što se na studiju teologije velik broj sati nastave trošio na upoznavanje s marksizmom jer se u marksizmu vidio ideološki protivnik, tako je slavistika bila potrebna politici za vrijeme hladnog rata jer politika uvijek slijedi prirodni princip: tko je (vojno) jak, njega se respektira. Sada, kada su Rusija i ostale slavenske zemlje svedene na razinu zemalja trećeg svijeta, politici postaje preskupo imati tako jaku slavistiku i prestrojava novčana sredstva na ekonomski profitabilnije prirodne smjerove, i to na račun društveno-humanističkih. Tako su neki profesori slavistike već sada upoznati s tim da će, kad uskoro odu u penziju, izići natječaj ne za novog profesora slavistike, nego za profesora biologije na istom univerzitetu. U slučajevima kad se gašenje pojedine slavistike ne može izvesti relativno bezbolno – odlaskom profesora u penziju – slavistike se gase i bez obzira na drastične posljedice za mlađe profesore. Jedan od ne malobrojnih takvih primjera predstavljaju bochumska i münsterska slavistika, od kojih će na osnovi već donešene odluke Ministarstva ostati 2007. samo jedna slavistika, i to u reduciranom obliku. Tako da je južna slavistika još dodatno pogođena i tim valom gašenja čitavih slavistika. Međutim, nije ni tu kraj nabrajanju negativnih okolnosti za južnu slavistiku u Njemačkoj. Budući da je ona pala na zadnje mjesto među slavenskim jezicima, mnoge slavistike pokušavaju spasiti same sebe od zatvaranja time što žrtvuju svoju južnu slavistiku s nadom da će tako izbjeći najgore.

 

LA: Kako se snalaze njemački slavisti s novim imenovanjima jezika na južnoslovenskim prostorima?

 

SK: Njemački slavisti se nalaze u jednoj doista konfliktnoj situaciji. S jedne strane ne žele proturječiti neospornoj znanstvenoj činjenici da je jezik koji u svojoj osnovi ima štokavski dijalekt jedan jezik. Ne žele proturječiti jedinom ispravnom kriteriju za određivanje što je to isti jezik – uzajamnoj razumljivosti – a ne žele proturječiti ni vlastitim dosad objavljenim radovima u kojima su pisali o tom jeziku. Pomiriti se s političkim izjavama da su preko noći nastali različiti jezici značilo bi priznati kapitulaciju lingvistike pred politikom, što za istinske znanstvenike ne dolazi u obzir. S druge strane, njemački slavisti su izloženi velikim pritiscima od strane južnoslavenskih nacionalnih filologija. Ne samo hrvatski lingvisti nego sve češće i srpski lingvisti odlučuju se za poziciju koja je u skladu ne sa lingvističkim kriterijem nego sa zahtjevima politike i sredine u kojoj žive. A nakon što se odluče za takvu poziciju, onda izmišljaju kriterije koji trebaju dokazati njenu ispravnost, iako je kriterij po kojem se određuje radi li se o istom jeziku ili ne odavno poznat i općeprihvaćen u svjetskoj lingvistici. Razapeti između tih dviju strana njemački slavisti reagiraju na tri različita načina. Prvi se suprotstavljaju aktualnom pritisku politike na lingvistiku i ističu da bi prihvaćanje zahtjeva politike značilo propast lingvistike kao znanstvene discipline. Budući da bivaju napadani iz svake od novonastalih južnoslavenskih država, i to često ne biranim riječima, njima je najteže. Da bi izbjegli neugodne situacije, drugi njemački serbokroatisti, a takvi su ujedno i najbrojniji, jednostavno se više ne žele baviti serbokroatistikom i preusmjeruju se na druge jezike. Time ne dolaze u situaciju da moraju proturječiti svojim prethodno napisanim radovima niti dolaze s nekim u konflikt. Treću, malobrojnu grupu njemačkih slavista čine oni koji političkom kriteriju daju prednost nad lingvističkim kako bi zadržali prijateljske odnose s kolegama na južnoslavenskom prostoru. Takvi slavisti dobijaju počasne doktorate u Zagrebu ili bivaju imenovani počasnim članovima Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

 

LA: Na kraju jedno poluprivatno pitanje. Zašto ste se kao najmlađi doktor nauka u Hrvatskoj odrekli profesorske karijere na centralnoj nacionalnoj katedri za jezik u Zagrebu i odlučili se za Njemačku?

 

SK: Tri su razloga, od kojih bi već svaki za sebe bio dovoljan da se odlučim za Njemačku. Kao prvo, nakon što sam imala priliku usporediti njemačke biblioteke sa zagrebačkom zaključila sam da je besmisleno biti lingvist u sredini u kojoj nema mogućnosti da se dobije uvid u rezultate inozemnih lingvističkih istraživanja. Kao drugo, plaće u Njemačkoj su bukvalno sto puta veće od one koju sam imala za vrijeme rata u Zagrebu a istovremeno su troškovi života u Njemačkoj manji od troškova života u Hrvatskoj. I treće, nacionalizam je u Hrvatskoj kontinuirano već duže vremena velikom brizinom rastao i dosegao takve razmjere da više nije bilo moguće biti lingvist. Nije više bilo moguće u nekom hrvatskom lingvističkom časopisu objaviti članak u kojem bi se u literaturi naveo i neki rad autora srpske nacionalnosti. Nije više bilo moguće da se objavi članak koji ne bi bio jezično prepravljan, i to u tolikom obimu da su promijenjene riječi i konstrukcije dovodile do mijenjanja značenja napisanih tvrdnji, koje su zbog toga postajale besmislene. Tako prepravljen članak bi bio objavljen, a da njegov autor nije bio ni pitan za dozvolu da mu se prepravlja tekst. Neoprostivim grijehom postalo je reći neospornu lingvističku činjenicu da su srpski i hrvatski isti jezik. S druge strane, s velikim aplauzom u lingvističkim krugovima je dočekivana izjava da su srpski i hrvatski strani jezici. A da li je ovo što sam napisala čitaocima u Srbiji nerazumljivo kao da je na nekom stranom jeziku, ili su razumjeli sve, prosudite sami.

 

adresa Snježane Kordić:

 

Westfälische Wilhelms-Universität Münster

Slavisch-Baltisches Seminar

Bispinghof 3 A

D-48143 Münster

Deutschland

 

tel. (0251) 83 24 568

fax (0251) 83 24 456

e-mail: [email protected]

 

Danko Šipka  (Poznanj)