Sybilla Daković (Univerzitet u Vroclavu, Poljska)

Onomatopeje i uzvici u srpskohrvatskom i poljskom jeziku – kontrastivna analiza, tema je magistarske disertacije koju je Sybilla Daković odbranila 3. VI. 1998. na Univerzitetu u Poznanju, Poljska. Mentor disertacije je bio prof. dr D. Šipka, a komisiju su sačinjavali prof. dr hab. T. Zdancewicz i prof. dr D. Šipka.

Cilj rada je bila analiza sistema srpskohrvatskih i poljskih onomatopeja i uzvika, te njihova usporedba. Analizi je podvrgnuta fonetska, morfološka i semantička razina, te načini općelingvističkog pristupa temi.

Građu za istraživanja čini fond 310 srpskohrvatskih i poljskih onomatopeja, 340 uzvika i 1500 onomatopejskih i uzvičnih derivata, sadržanih u Rec niku srpsko-hrvatskoga knjiž evnog jezika Matice srpske (1967–1976) i Słowniku jęzka polskiego pod red. M. Szymczaka (1987).

Struktura rada koncipirana je tako da dijeli materijal na četiri integralne cjeline. Kao prilog disertacije umješteni su popisi rječničkog materijala, posebno srpskohrvatskog i poljskog, te njihov spoj, koji čini vrstu dvojezičkog rječnika onomatopeja i uzvika. Sadržani su također grafikoni, koji predstavljaju statističke podatke.

Prvi dio disertacije pokazuje status onomatopeja i uzvika u kontekstu dosadašnjih lingvističkih istraživanja. Obuhvaća povijest proučavanja ove teme od antičkog doba do naših vremena. Dalje su razmatrani načini definiranja onomatopeja i uzvika u općim i stručnim rječnicima i mjesto koje zauzimaju u poljskoj i srpskohrvatskoj gramatičkoj i leksikografskoj tradiciji. Ovaj pregled nam je pokazao to da kada su u pitanju uzvici dolazi do nesuglasnosti. Prva nesuglasnost u vezi je s problemom da li su uzvici i onomatopeje riječi, pri tome srpska tradicija sklona je nepriznavanju uzvicima statusa riječi, dok su u poljskoj uzvici tretirani kao riječi. Drugo sporno pitanje odnosi se na semantičku karakteristiku uzvika, naime jesu li uzvici autosemantički ili sinsemantički. Sljedeća nesuglasnost tiče se toga da li tretirati onomatopeju kao vrstu uzvika ili kao posebnu jezičnu pojavu.

U dijelu posvećenom gramatikama uzvici su promatrani također s perspektive podjele na vrste riječi, gdje se u srpskim izvorima za klasifikaciju upotrebljava pretežno semantički ili morfološko-semantički kriterij, a u poljskim sve češće korišten je sintaktički ili sintaktičko-morfološki kriterij, što utječe na način predstavljanja onomatopeja i uzvika i njihovu unutrašnju podjelu.

Sljedeća točka disertacije je semiotički pristup, gdje se, prema klasifikaciji znakova T. Milewskog, onomatopeje javljaju kao motivirani semantički signali, a primarni uzvici kao simptomi. Onomatopeje i uzvici razmatrani su također s gledišta Peirceove opozicije type – token, semantičkog i pragmatičkog smisla.

U analitičkom dijelu leksički materijal je podjeljen prema semantičkim karakteristikama. Uzvici su podjeljeni na dvije glavne grupe: grupu impulzivnih uzvika, koji izražavaju emocionalna stanja i imperativnih uzvika koji izražavaju volju. U svakoj od ovih grupa nalaze se tri podgrupe (podjela E. Orwinske –Ružički).

- senzitivne uzvike koji izražavaju osnovne osjećaje, nastale na temelju utjecaja čimbenika koji dolaze iz čovječjeg okružja, npr. polj. oj, aj, s-h. joj, jao – izražavaju osjećaj fizičkog bola, polj. mniam, s-h. njam izražavaju pozitivan osjećaj ukusa.

- emotivne uzvike koji se odnose na psihičku sferu, a izražavaju različita emocionalna stanja, npr. polj., s-h. o – osjećaj čuđenja, ah – osjećaj žaljenja.

- intelektualne uzvike, s većim angažmanom intelekta nego afekta, npr. polj. ba, s-h. ma – naglašeno potvrđivanje, polj. ojej, s-h. ajoj – zbunjenost.

- demonstrativni uzvici – oni koji skreću pažnju: ej, halo

- naredbe polj. sio, s-h. huš koje se koriste pri tjeranju životinja, polj. wio, s-h. điha – tjeranje konja

- pozdravi koji izražavaju želju dobrodošlice ili opraštanja, polj. cześć, s-h. zdravo.

Onomatopeje su podjeljene na četiri grupe prema vrsti pojave koju reprezentira (podjela E. Siatkowske):

- onomatopeje koje reproduciraju zvukove prirodnog ili umjetnog porijekla, npr. polj. ćwir-ćwir, s-h. ž iv-ž iv – živkanje vrabaca, polj. dzyń-dzyń, s-h. cin-cin – zvuk zvončića

- onomatopeje koje reproduciraju zvuk sudara dvaju krutih tijela: polj. brzęk, s-h. zvek – označavaju zvučni udarac, puk-puk , s-h. kuc-kuc – zvuk kucanja na vrata

- onomatopeje koje reproduciraju zvukove izazvane sudarom krutog tijela sa zrakom, polj. bzz, s-h. zzz – zvuk leta kukaca, fiu, s-h. fiju – zvuk prolijetanja nečega, npr. puščanog metka

- onomatopeje koje reproduciraju zvukove izazvane sudarom krutog tijela s tekućinom, npr. polj. chlup, plusk, s-h. buć – zvuk udarca po tekućini; polj. ciap, s-h. š ljap – zvuk hodanja po nečemu mokrom.

Analiza leksema svrstanih u navedene grupe donosi nam ove zaključke:

1. Fonetska i morfološka karakteristika:

Impulzivne uzvike karakterizira visok stupanj polisemičnosti. Emotivni i intelektualni uzvici su više polisemički nego senzitivi. Njihovo značenje vezano je za kontekst i modificirano je intonacijom. Impulzivni uzvici, jednako srpskohrvatski kao i poljski, najčešće su jednosložni, ponekad reduplicirani. Karakterizira ih nedostatak morfoloških obilježja. Sastoje se ili samo od samoglasnika: npr. au (ponekad i pojedinačni samoglasnik), ili od samoglasnika vezanog za suglasnike, npr. ach. Senzitivni i intelektualni uzvici mogu biti također sastavljeni od grupe suglasnika, npr. brr, hmm (polj.)(s-h.). Najčešće ih zatvaraju strujni suglasnici -f , -h. U srpskohrvatskom jeziku u slučaju intelektualnih uzvika osim suglasnika -f, -h pojavljuju se i –c, -t, -l, -k. Ponekad se javlja nekoliko varijanti jednog uzvika koji najčešće završava na -j: npr. fu - fuj; jao- jaoj ili na -h: ja - jah; ju - juh; pi - pih. U slučaju intelektualnih uzvika u poljskom jeziku postoji mogućnost njihovog povezivanja s česticama, npr. oj-tak, dok su u srpskohrvatskom često spajane sa zamjenicom u akuzativu ili dativu aj-me, joj-meni, joj- mene.

Dominirajuća funkcija imprerativnih uzvika je pragmatička funkcija. Imperativi su znatno manje polisemični nego impulzivni uzvici. Oblik uzvika koji skreću pažnju može se podudarati s oblikom intelektualnih uzvika, a značenje, kao kod impulziva, modificira kontekst i intonacija.

Naredbe su obično jedno- ili dvosložne. U toj grupi moguće je izvršiti unutarnju podjelu na naredbe usmjerene prema ljudima i prema životinjama. Između naredbi nalaze se i onomatopejski dozivi, npr. pi (s-h.) uz pomoć kojega se dozivaju pilići. Dozive životinja karakteriziraju fonološke pojave netipične za određeni jezik ili pojave koje se nalaze izvan jezičnog sistema, kao labijalni vibrant "r" u srpskohvatskom dozivanju ovaca prjus, strrr. Mogu se također primjetiti netipični spojevi glasova, npr. dozivanje mačke u poljskom jeziku ćśi ili pojavljivanje diftonga: hou za tjeranje stoke. U poljskom jeziku označavaju se osim toga dugi samoglasnici uz pomoć dvostrukog slova, bez obzira na to što opozicija dugi – kratki samoglasnik nema razlikovno obilježje u poljskom. Grupa naredbi upućenih ljudima nije tako bogata kao grupa doziva životinjama. I u toj grupi možemo naći netipične ili nesistemske pojave, kao skupine suglasnika npr. pst, ts (polj.), š-š-š (s-h.) naredba koja ima za cilj utišavanje nekoga.

Pozdravi su najmanje tipična grupa među uzvicima. Tu se mogu pojaviti forme duže od dvosložnih. Većina pozdrava su genetski imenice ili neka druga vrsta riječi i njihovih oblika, np. poljsko cześć ili srpskohrvatsko zdravo.

Onomatopeje su najčešće jednosložne, ponekad reduplicirane ili multiduplicirane. Preko reduplikacije izraženo je vrijeme trajanja. Većina onomatopeja završava se na suglasnik. Ako se završavaju na samoglasnik, obično je to samoglasnik -u, rjeđe -a. Ponekad se završavaju na dva suglasnika, npr. chlast (polj.), plusk (polj.), zviž d (s-h.), što je u srpskohrvatskom jeziku vrlo rijetko. Onomatopeje koje se sastoje samo od suglasnika su malobrojne: wrr (polj.), sss (polj.), frr (polj.)(s-h.) U srpskohrvatskom jeziku slogotvorno "r" dosta često je nositelj onomatopeje, npr. brb, vrk, c vrk, kr. Slično kao u slučaju dozivanja životinja, dolazi do pojava netipičnih za sistem, kao što su diftonzi: miau (polj.), hau (polj.), mijau (s-h.) ili promijenjena boja samoglasnika, npr. mee (polj.)(s-h.). Drukčiju fonetsku građu onomatopeja objašnjava činjenica da su one organski nejezični elementi.

2. Usporedba na semantičkoj razini

Za potrebe usporedbe poljskih i srpskohrvatskih uzvika stvorene su sljedeće grupe:

- uzvici jednake forme i istog značenja

- uzvici jednake forme i barem jednog različitog značenja

- uzvici jednake forme i svih različitih značenja

- uzvici različite forme i istog značenja

U slučaju poljskog i srpskohrvatskog jezika najmalobrojniju grupu od samo 4% čine leksemi koji imaju jednaku formu ali različito značenje, npr. au (s-h.) – označava čuđenje, au (polj.) – izražava osjećaj bola.

Sljedeća je po kriteriju količine elemenata grupa uzvika iste forme i značenja, npr. ah, eh, fu, hi, hm, ho, ja, joj, ksz/kš , oh, szszsz/š -š -š . Nju čini 9% uspoređivanih leksema.

Uzvici koji imaju najmanje jedno različito značenje uz jednaku formu spadaju u sljedeću grupu. Takav je uzvik a u srpskohrvatskom jeziku, koji osim raznih emocionalnih stanja služi za dozivanje, pitanje, potvrđivanje, odbijanje, prisjećanje, a (polj.) – izražava samo emocionalna stanja; aj (s-h.) – koristi se kod postavljanja pitanja, odgovora na pitanje, prilikom dozivanja, označava bol, žaljenje, divljenje, čuđenje, aj (polj.) – izražava jedino osjećaje. U toj grupi značenje uzvika u srpskohrvatskom jeziku šire je nego u poljskom za funkciju stupanja u kontakt.

Najveća grupa (80%) sastoji se od uzvika koji se razlikuju formom, kao: điha (s-h.), wio (polj.) – tjeranje konja, jao (s-h.), aj (polj.) – izražavanje bola, joj (s-h.), ojej (polj.) – čuđenje, strah, mic-mic (s-h.), kici-kici (polj.) – vabljenje mačke.

Za uspoređivanje onomatopeja iskorišten je njihov stupanj ikonizacije, dakle sličnosti između podražavanog zvuka i riječi koja taj zvuk reprezentira. Tu izdvajamo četiri stupnja ikonizacije:

Prvi, najviši stupanj ikonizacije imaju riječi koje oponašajući isti zvuk zvuče isto u oba ispitivana jezika, te onomatopeje koje reprezentiraju glasanje životinja ili zvukove koje proizvode ljudi: kra-kra, miau, hihi, cmok. Tu se mogu ubrojiti leksemi koji se razlikuju jedino prema različitom glasovnom sustavu određenog jezika, npr. kukuriku (s-h.) – kukuryku (polj.), sik – syk, lup – łup, mljas – mlas, c vrk – ćwirk, š krip – skrzyp. Leksemi s prvim stupnjem ikonizacije čine 17% uspoređivanih onomatopeja.

Drugi stupanj ikonizacije imaju one onomatopeje koje se razlikuju samo u maloj mjeri, npr. tap (s-h.) – tup (polj.), bub – buch, zvek – brzęk, zviž d – gwizd, zuk – bzyk, kvoc – ko. To je najbrojnija grupa, sa svojih 46%.

Grupu trećeg stupnja ikonizacije čine leksemi koji imaju istu formu u oba jezika, ali se razlikuju značenjem, npr. tup (s-h.) – zvuk udarca tupog predmeta ili pada, tup (polj.) – zvuk koraka, ćap (s-h.). – zvuk naglog hvatanja, ciap (polj.) – zvuk hodanja po vodi ili po mokrom; fik (s-h.) – zvuk odsjecanja, fik (polj.) – oponaša zvuk prevaljivanja, pada. Te su onomatopeje malobrojne i čine 3%.

Onomatopeje četvrtog stupnja ikonizacije (34 %) razlikuju se formom prenoseći isti sadržaj, npr: buć (s-h.) – plum (polj.), brc – chlup, d iv/ž iv – ćwir, d ip – hop, kau-kau – gul-gul , krc – trzask, kuc – puk, ljoc – bęc, zuj – bzyk, zvar – brzęk.

3. Usporedba statističkih podataka

Svi statistički podaci izrađeni su na temelju leksičkog materijala Rec nika srpskohrvatskoga knjiž evnog jezika Matice srpske (1967–1976) i Słownika jęzka polskiego pod red. M. Szymczaka (1987), što približno pokazuje odnose cijelog fonda onomatopeja i uzvika poljskog i srpskohrvatskog jezika.

Možemo zaključiti da su onomatopeje i uzvici u obadva jezika malobrojna grupa u odnosu na ostale lekseme. U slučaju srpskohrvatskog jezika postotak onomatopeja iznosi 0,16%, a uzvika 0,22% svih leksema sadržanih u danom riječniku. Za poljski jezik ove relacije izgledaju ovako: onomatopeje 0,14%, uzvici 0,09%. Kao što vidimo broj onomatopeja u oba rječnika je približan, što ne možemo reći za uzvike, gdje je broj srpskohrvatskih uzvika dvostruko veći nego poljskih.

U Słowniku jęzka polskiego grupa impulzivnih uzvika čini 79% cijelog fonda uzvika, dok u Rec niku srpskohrvatskoga knjiž evnog jezika 55%. Postoci u podgrupama približni su za intelektualne uzvike (SJP 30%, RMS 29%) i demonstrative (8% SJP i RMS 9%). U grupi poljskih impulziva najbrojniji su emotivni, zatim intelektualni uzvici; među srpskohrvatskim impulzivima intelektualnih uzvika je više nego emotiva.

Za razliku od uzvika, unutrašnji odnosi u klasi onomatopeja u Słowniku języka polskiego i Rec niku srpskohrvatskoga knjiž evnog jezika prezentiraju se slično. U slučaju onomatopeja, kako za srpskohrvatski jezik tako i za poljski, najviše je onih, koje reprezentiraju prirodno ili umjetno porijeklo zvuka (SJP 56%, RMS 44%), zatim onih koje reprezentiraju sudare dvaju krutih tijela - njih je za 12% više u srpskohrvatskom nego u poljskom jeziku. Postoci onomatopeja, koje su imitacija sudara krutog tijela s tekućinom i krutog tijela sa zrakom podudaraju se u oba jezika.

Posljednji dio rada posvećen je pragmatičkoj strani onomatopeja i uzvika. Oni se javljaju kao bitan element govornog jezika ekspresivne funkcije. Uzvici se pojavljuju najčešće u dijalozima, gdje su interakcija jezične i izvanjezične stvarnosti. Njihova upotreba često je vezana za jezičnu ekonomiju. Onomatopeje susrećemo uglavnom u pripovijedanju i odnose se na prošlost. Javljaju se također u dječjem govoru (i u govoru usmjerenom djeci) što je vezano za procese usvajanja govora kod male djece. Onomatopeje i uzvici zauzimaju važno mjesto u komunikaciji sa svijetom životinja, što je karakteristično za seosku sredinu, dijalekte i specijalističke žargone, npr. lovački.