Marija Ilić  (Beograd)

 

TERENSKI RAD U MAĐARSKOJ

 

 

Terenska snimanja etno-dijalekatskog materijala u srpskim selima u Mađarskoj organizovala je septembra 2001. Srpska samouprava u Mađarskoj, sa idejom da se prvenstveno obradi naselje Čip. Čip je selo u Mađarskoj, koje se nalazi južno od Budimpešte na Dunavskoj adi i o njemu se još nije pisalo u stručnoj literaturi. Terenski rad je trajao sedam dana. U timu su bili: dr Biljana Sikimić, Marija Vučković – saradnica Etimološkog odseka Instituta za srpski jezik i Marija Ilić – saradnica Balkanološkog instituta. Za razliku od terenskih snimanja na severnom Kosovu, ovom prilikom smo koristile više kameru, tako da jedan deo materijala imamo i na video kaseti. U svemu ostalom – rad, metoda, upitnik – bili su slični onima koji smo koristile na severnom Kosovu.

 

Sociolingvističko stanje

 

Pored etno-dijalekatske situacije koja je veoma interesantna (mešavina inovacija i gubljenja tradicionalne kulture sa nekim arhaizmima), na ovom terenu nameću se i pitanja sociolingvistike. Naime, interesantno je bilo da se prema starosnoj dobi, obrazovanju i kontaktima sa pripadnicima drugih nacija odredi ko poseduje kompetenciju srpskog jezika, ko poseduje delimičnu kompetenciju i ko je gubi. Prema istorijskim izvorima i lokalnim predanjima stanovnici sela Čip su došli sa Arsenijem Čarnojevićem u Mađarsku, a možda i pre. Triputa je selo premeštano zbog vodostaja Dunava i današnja pozicija mu je treća po redu, na najvišem mestu na adi. Sada u Čipu pored Srba žive i Nemci i Mađari. Srbi su u tom selu manjina koja je pred izumiranjem, odnosno asimilacijom. To znači da su govornici sa apsolutnom kompetencijom u srpskom jeziku veoma stari, a njihovi unuci mahom ne govore više srpski, pogotovo ukoliko su im deca u mešovitim brakovima. Mali broj dece pohađa srpske škole. Preokret u životu srpske manjine donelo je, prema njihovim svedočenjima, pojava zadruga i fabrika. To je uticalo na pojavu mešovitih brakova, kojih pre Drugog svetskog rata gotovo nije bilo. Svi naši sagovornici, pa i najstariji, su obrazovani, tj. završili su osnovnu školu na srpskom jeziku. Najstariji sagovornici vladaju dobro i mađarski jezikom.

 

Etnološko stanje

 

            Mnogim svojim izodoksama Čipljani pokazuju arhaične crte, a u nekima se ogleda izrazit uticaj pravoslane crkve koji je išao ka izbacivanju svega „paganskog” iz narodne kulture. Dijalekatski i etnografski selo Čip pokazuje podudarnost sa severnim banatskim selima. Što se tiče uticaja pravoslavne crkve, on je najinteresantniji u proslavi Božića i teranju grada. Na severnom Kosovu se gradonosni oblaci teraju badnjakom pri čemu se zove lokalni utopljenik da odvede oblake iz sela. U Čipu se zvonilo u crkvi i tako se terao grad, a informatori napominju da su samo srpska zvona mogla oterati gradonosne oblake, ali ne i mađarska i nemačka. Na pitanje zašto je to tako, odgovarali su da njihova zvona ne zvone za utopljenike i obešenike, te su zato delotvorna. Na ovom primeru se vidi u kom pravcu je išao uticaj pravoslavne crkve: neke seme obreda su sačuvane  i uklopljene u hrišćanski kontekst. Zanimljivo je da za Božić izostaje badnjak, dok ne izostaje unošenje slame u kuću. Ovo se takođe može objasniti velikim uticajem pravoslavne crkve jer „slama” ima svoju hrišćansku interpretaciju, pa je kao takva mogla ostati, dok je badnjak nema, pa se izgubio. Hrišćanska redukcija  se sreće i u proslavi slave, koja je svedena na jedan dan. Takođe izostaju zadušnice i običaj jedenja na groblju. Na groblje se izlazi samo na Ružičalo, ponedeljak nakon Vaskrsa i nosi se crveno jaje.

            Sa druge strane, sačuvani su izuzetno arhaični obredi kao što su dodole, za koje se pravi posebna velika lutka oko koje se igra i koju nose devojčice. Obred je do skorijih dana čuvan, tako da su mnogi naši informatori u njemu učestvovali. Zanimljiva je i seoska litija na dan svetog Marka. Tu je sačuvano retko svedočanstvo o devojačkoj inicijaciji. Naime, na taj dan su odrasle devojčice plele venčiće od čistog žita i stavljale na litiju i krstove. Nakon tzoga bi te devojčice prelazile iz dela crkve u kome su stajala deca u deo u kome su stajale devojke. Inače, u Čipu se strogo vodilo računa gde ko stoji u crkvi, s obzirom na uzrast, pol i krsnu slavu. Interasantnim se čini i običaj maskiranja pred Veliki post – tzv. fašange – te običaj maskiranja i igranja blago opscenih igara nakon svođenja mladenaca.

Naš video materijal čuva dragoceno svedočanstvo o istoriji i običajima vezanim za crkvu svete Mrate tj. Stefana Dečanskog, seoske zavetine, kao i primerke stare čipske nošnje i ručnog rada. S obzirom na to da su stariji informatori odrasli u svetu tradicionalne srpske kulture, očuvan je i dečiji folklor, što je snimljeno i na audio i na video kasetama.